Tko ima uši, neka čuje!
15. nedjelja kroz godinu (A), 16.07.2017.
Izvor slike: infovaticana.com
U današnjem biblijskom odlomku slušamo Isusovu prispodobu o sijaču. Govorenje u prispodobama, nama možda pomalo strano, bilo je Isusovim suvremenicima veoma blisko. Stari zavjet obiluje primjerima tog načina govorenja. Tim se načinom služe pogotovo rabini, učitelji naroda, da mu približe duboka iskustva Boga.
Isus tim prispodobama želi postići dvoje: s jedne strane ljudima govoriti njihovim jezikom, s druge strane prenijeti im također nešto, što u konačnici nadilazi ljudsku istinu. Slike koje primjenjuje su jasne i uzete iz života ondašnjeg slušača. Na kraju zahtijevaju dublje promatranje – razmatranje srcem. Pozvani smo ne stati kod vanjskog smisla riječi, već pitati, tražiti, istraživati i dati se dodirnuti od skrivenog smisla.
Možda bismo jednom mogli ovu nama tako poznatu prispodobu primjeniti sasvim osobno na sebe. Pogledajmo na se kao na sjeme, posađeno od Gospodina. Koje sjeme smo mi? Ležimo li na putu, na kamenitu tlu, usred trnja ili u dobroj zemlji?
Možemo li imenovati ptice, stijene, trnje ali i plodnu zemlju našega života? Jesu li to ljudi, životne okolnosti, nepromjenjive činjenice? Što nas priječi, što nam je od pomoći? Uzmimo si jednom svjesno vremena, promatrati se poput sjemena i o nama i našem životu s Bogom pomalo porazgovarati. Jer On naše neplodno tlo, ukoliko se s takvim borimo, želi preoblikovati u plodno. On to može tek onda ako mu otvorimo sebe i svoje djelovanje.
Molimo danas za sebe i jedni za druge, da sve više i sve dublje proniknemo i dotaknemo istinu koju Isus svojim prispodobama izriče. Molimo da ta istina imadne moć koja će potpuno promijeniti i naš život. (Priređeno prema: abcmisal.ks.virc.at)
