Stupovi Kristove Crkve
Svetkovina svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja 2016.
Sjećamo li se apostola Petra kad je ono na dan Isusove osude pred židovskom svjetinom i razjarenom sluškinjom zatajio svoga Učitelja, pijetao je to kukurikanjem obznanio, a potom su se susrela dva bliska pogleda, učenika i Učitelja, uz Petrovo suzno kajanje i Isusovo praštanje. Znao je Isus da zatajenje nije izišlo iz Petrova srca već iz ljudske slabosti.
U to vrijeme na drugoj strani zaoštrava se retorika mladoga Židova Savla. Vjerojatno je i sam bio nazočan među svjetinom koja se obrušila na Isusa kojemu po svemu sudeći slijedi smrtna presuda.
Petar i Savao, očiti protivnici, antipodi, imat će križ Raspetoga Isusa kao novo polazište svojih života. Kada je Savao nakon Isusova uskrsnuća vidio da je skupina "kristovaca" sve nazočnija, hrabrija i glasnija počeo je sa svojim istomišljenicima raditi strategiju za njihovo uništenje.
Savao, vrsni teolog i strateg, "mozak operacije", nije bio svjestan da mu na putu ne stoje obični galilejski ribari nego vječni Strateg kojeg se ne može pobijediti.
Petar je već dobio od Isusa ovlaštenja da bude Prvak, od Duha Božjega snagu i hrabrost da je spreman za Učitelja i umrijeti, a Savao je spreman u ime židovstva i tradicije ubijati nemilice, sve do susreta pred Damaskom s Nepoznatim, Onim kojega on - Savao - progoni. Obraćenjem i promjenom života Savao mijenja ime te postaje Pavao.
Obojica, Petar i Pavao, umrli su kao mučenici u Rimu za vladanja cara Nerona. Petar je razapet na križu s glavom prema dolje, Pavao pak kao rimski državljanin imao je "pravo" na bržu, manje mučilišnu smrt: odrubljena mu je glava. Nadnevci njihove smrti nisu točno poznati, stoga slavimo danas - a tako već od 354. godine - pretpostavljeni nadnevak prenošenja njihovih relikvija u jednu katakombu na Via Appia u Rimu.
Petar i Pavao - nogometnim rječnikom rečeno - bila su obojica vrsni igrači - navjestitelji vjere ranog kršćanstva. Njihov zajednički cilj: navještaj kršćanstva po nalogu Isusova poslanja. Pri tome je Petar bio kapetan momčadi, što je Pavao uvijek prihvaćao, iako je on bio uspješniji igrač, misionar, visokoobrazovani teolog, koji je od uvjerenog progonitelja prvih kršćana postao najvatreniji pristalica i neumorni navjestitelj Radosne vijesti.
Danas Crkva slavi svoj temelj, nosive stupove, apostole Petra i Pavla. Već najraniji liturgijski tekstovi pokazuju da su njih dvojica bili slavljeni zajedno. Kasnije su se razvile odijeljene svetkovine koje su se slavile dva dana za redom, jer su postojale bazilike koje su bile posvećene samo Petru ili samo Pavlu.
Prilikom prepisivanja rimskog kalendara ponovno se uvela jedna, zajednička svetkovina. Nadnevak 29. lipnja potječe od "Depositio Martyrum" iz 258. godine. Rana liturgija i ikonografija nisu nikada dijelili Petra i Pavla, ta dva stupa Crkve. Šimun, koji zbog ispovjedanja svoje vjere dobiva nadimak Petar, dobiva zadaću da vodi i jača svoju braću i sestre i tako gradi Crkvu.
Ono što je za nas začuđujuće, jest to, što Bog jednu tako zahtjevnu zadaću povjerava tako oporom i neuglađenom čovjeku, koji nije imao nikakve izvanredne sposobnosti i koji se čak pokazao slabićem. Čini nam se da bi Pavao bio sposobniji za tu službu. Istina, on je tek kasnije postao kršćaninom, ali se po rođenju i odgoju čini bolje pripravljenim za tu zadaću. Uvijek budan, pun energije i žudnje za Onoga kojega je prije u njegovoj Crkvi progonio, biva izabrani instrument za naviještanje Radosne vijesti spasenja poganima. Pavao, kojeg nikakva potreba i napast nisu mogli odijeliti od ljubavi prema Isusu Kristu, neće ga nikad zanijekati.
Svaki od obojice apostola ima svoje mjesto u širenju i razvijanju vjere. Petar, po naravi vođa, upravlja i jača braću, a Pavao svojom energijom i sposobnostima služi prilagođavanju. Pavao se susreo s Petrom više puta. Oni su različiti karakteri, ali se izvrsno nadopunjuju. Dok Petar Crkvi daje sigurnost, Pavao prvoj Crkvi daje pokretljivost, dinamičnost, motivaciju... Nakon svojega obraćenja naviješta Radosnu vijest poganima, na svojim vrlo opasnim misijskim putovanjima utemeljuje brojne kršćanske zajednice i s njima putem pisama održava kontakte.
Teško je i zamisliti s ove distance kako bi izgledala Kristova Crkva bez Pavla. Ne bi vjerojatno postojala svjetska Crkva kojoj danas pripada preko milijardu katolika. (pk)
